Žene okružene tajnama i misterijama

Gejše

 

Gejše su tradicionalne japanske ženske zabavljačice koje djeluju i rade kao domaćice ili hostese. Moraju poznavati različite umjetnosti kao što su kultura ispijanja čaja, plesa, raznih društvenih igara, te u svim sferama služiti muškarcima, a danas i drugim ženama.

Gejše

Riječ gejša dolazi od Japanskih imenica riječi ‘gei’ što znači ‘umjetnost’ i ‘sha’ što znači ‘osoba’ ili ‘izvršitelj’. Najbliži prijevod za gejšu bi bio ‘umjetnik’, ‘izvođač’ ili ‘majstor’. Drugi nazivi za gejšu je geiko.

Mlade djevojke koje uče za gejše se zovu ‘Maiko’, što doslovno označava ‘plesno dijete’, ili ‘hangyoku’ što znači ‘poludrag’ te su Maiko djevojke plaćene duplo manje od punopravne gejše. Žena koja želi pristupiti zajednici gejša ne mora započeti kao Maiko, već ima priliku započeti karijeru kao punopravna gejše. No, u svakom slučaju potrebna je obuka od bar godinu dana da bi se moglo debitirati kao Maiko ili gejša. Ako žena ima preko 21 godinu smatra se prestarom da bude Maiko te je u zajednici odmah prihvaćena kao punopravna gejša.

Povijesno gledano, djevojke su vrlo rano počinjale svoju obuku za gejše, ponekad već s 3 ili 5 godina, a učenje za punopravnu gejšu je trajalo godinama, što je znatno duže nego danas. Danas djevojke počinju učiti za gejše tek sa napunjenih 15 ili 18 godina, ovisi o regiji.

U ranoj fazi kulture Japana djelovale su ‘saburuko’ ženske zabavljačice, djevojke čije su obitelji raseljene I razorene tijekom rata u Japanu. Njihova glavna uloga je bilo služenje muškarcima većinom za seksualni užitak. One djevojke koje su imale više obrazovanja radile su kao domaćice i zabavljačice na društvenim skupovima gdje su zabavljale visoku klasu.

Odlukom carskog suda 794. godine da glavni grad Japana postane Heian-kyō, poznatiji pod nazivom Kyoto, kultura gejši počinje cvasti zahvaljujući eliti koja postaje opsjednuta njihovom ljepotom. To je vidljivo i kod strelovitog uspjeha Shirabyōshi plesačica, koje u tom trenutku postaju punopravne predstavnice Japanske kulture. Shirabyōshi su bile uvažene ženske plesačice koje su plesale tradicionalne Japanske plesove, ali odjevene u mušku odjeću.  Većinom su nastupale samo za visoko plemstvo na raznim događajima koje je organizirao Japanski carski sud. Iako su neke od njih svojim gazdama rađale djecu, to nije bila njihova uloga, već da samo zabavljaju uvažene goste putem plesa.

 

Tradicionalni Japan prihvaća seksualne užitke te muškarci nisu prisiljeni biti vjerni svojim suprugama. Idealna žena je skromna majka i domaćica, dok sama seksualnost ima sekundarno značenje. Seksualni užitak ili romantičnu privrženost muškarci su nalazili u kurtizanama. U 16.stoljeću izgrađene su posebne četvrti za zabavu, poznate pod nazivom ‘yūkaku’, van kojih je prostitucija bila zabranjena. Unutar tih četvrti radile su ‘yūjo’ djevojke što označava ‘ženu za zabavu’. Najviša klasa yūjo djevojke bila je ‘tayuu’ kombinacija profesionalne glumice i prostitutke koja je izvodila razne skečeve i erotske plesove. Ta nova plesna umjetnost je nazvana ‘kabuki’ što znači ‘divlje i pretjerano’, i označava početak kabuki kazališta.

Gejše

Gejše koje su radile u četvrtima za zabavu bile su u suštini zatvorene i strogo čuvane, te im je bilo strogo zabranjeno prodavati seks kao uslugu. Tako se  zaštitio posao ‘oiran’ djevojaka koje su bile licencirane za prodaju seksualnih usluga muškarcima. Prava ‘machi’ gejša je bila percipirana kao umjetnica ili pratiteljica/družica visokoobrazovanih žena. Tijekom godina je bilo mnogo različitih klasa gejši, od onih koje su nudile seksualne usluge muškarcima do onih koje su se strogo bavile umjetnošću. Idealna gejša je pokazivala svoje znanje i vještine, dok je idealna žena bila skromna te je nosila odgovornost cijele obitelji. Ponekad su se gejše znale udavati za svoje gospodare, ali u tom slučaju su morale prekinuti karijeru jer ne postoje udane gejše. Njima je dozvoljeno koketirati sa svojim gostima ali uvijek s granicom, te je normalno da su se tijekom godina naučile prilagođavati i savladavati razne situacije u kojima se nađu.

Gejše

 

Gejšin izgled se mijenja tijekom njezine karijere, od mlade maiko djevojke koja stavlja tešku šminku jakih boja do starije gejše koja nosi nešto umjereniji make up. Dobna razlika kod gejša je vidljiva i kroz frizure koje se razlikuju te detalja poput duljina obrva. Kratke iscrtane obrve nose mlađe maiko djevojke dok su kod starijih gejši obrve znatno duže.

 

Tradicionalno make up se sastoji od guste bijele baze s akcentiranim crvenim i crnim detaljima na očima i obrvama. Prvotno se bijela podloga radila od olova, no nakon otkrića da je otrovan za uporabu počinje se koristiti rižin prah za bijelilo. Prepoznatljiv make up gejši s godinama je postao njihov zaštitni znak, iako u moderno doba gejše nanose kompletnu šminku s bijelom bazom samo za posebne nastupe.

Cijeli proces nanošenja make upa je dugotrajan i složen te doveden do samog savršenstva. Nanosi se prije odijevanja kako bi se izbjeglo prljanje kimona. Prvo se na kožu nanosi vosak ili ulje koje se zove ‘bintsuke-abura’ kako bi zaštitio kožu te potom bambusovom četkom nanosimo gustu smjesu rižinog praha i vode, počevši od vrata na gore. Bijela šminka pokriva lice, vrat i prsa, s neobojenim područjem na predjelu potiljka, koje tvori slovo V ili W. U kulturi Japana taj predio vrata je erogena zona, kao i linija uz rub kose koja stvara iluziju maske. Nakon što se nanijela kompletna bijela baza, iscrtavaju se oči i obrve, za što se prvotno koristio ugljen koji je danas zamijenjen suvremenom kozmetikom.

Usne se iscrtavaju pomoću malih kistića u crvenu boju, dok za sjaj usni koriste šećer. Način bojanja usana kod gejši je spoj optičke iluzije. Kod Maiko gejši djelomično je obojena donja usna, a gornja ostaje prazna. Kod starijih gejši su obojene samo gornje usne dok je donja usnica potpuno stilizirana i ne prati oblik usne. Interesantno je da samo prve tri godine svoje karijere gejše nanose kompletnu šminku, nakon toga postaju ‘zrelije’ te samo za posebne prigode nanose kompletni make up s bijelom bazom.

Gejše

Oblik gejšine frizure također varira kroz njezin razvoj. Zajedničko svim gejšama je da nose  tradicionalnu ‘shimada’ frizuru. Mlađe pripadnice nose visoke ‘Taka Shimada’ frizure dok starije gejše nose nešto umjerenije ‘Tsubushi Shimada’ frizure. Zavisno o regiji, neke gejše svoje frizure dodatno ukrašavaju ukrasnim češljićima, no općenito su to pripadnice viših klasa. Iako danas moderne gejše upotrebljavaju uglavnom perike, prave Maiko gejše još uvijek frizure rade od svoje kose. Tijekom godina stalnog zatezanja kose, vidljive su trajne posljedice u vidu ćelavosti.

Jedan od najprepoznatljivijih obilježja jedne gejše je svakako njena odjeća. Gejše uvijek nose kimono,a  uzorak, stil ili boja ovise o njenim godinama, sezoni ili ceremoniji kojoj prisustvuje. Zbog stalnog nošenja i vezanja kimona povezom ‘obi’, kimono može trajati dvije do tri godine.

Gejše

Starije gejše nose crveni ili ružičasti ‘nagajuban’, dugu halju koja se nosi ispod kimona, dok mlade Maiko djevojke nose crveni s bijelim uzorcima. Na početku gejšine karijere ovratnik na kimonu je crven i vezen sa srebrnim ili zlatnim vezom. No, tijekom njenog obrazovanja za punopravnu gejšu, vez će postajati sve svjetliji dok ne postane totalno bijeli.

Gejše

Obuća se također mijenja kako gejša stari. Visoke drvene sandale ‘geta’nose starije gejše, a Maiko djevojke nose posebne ‘okobo’ drvene sandale, koje su ipak stabilnije. U zatvorenom se nose ‘tabi’ papuče koje prianjaju i izgledaju kao čarape.

 

Travel Advisor Lifestyle

Posjetite naš YouTube kanal.

Ada traži trešnjin cvijet u Japanu

Harajuku – modno šarenilo japanskih subkultura

Vrijeme kad cvjetaju japanske trešnje