Divlji Vijetnam

Ideja za put došla je pri kraju nekog lošeg zagrebačkog izlaska. Prijatelj je rekao „daj ajmo negdje, ajmo na Tajland?“.

Pošto sam ja već bio tamo, rekao sam „ajmo nešto slično, recimo Vijetnam“. Sve smo sami organizirali, bez ikakvih agencija i njihovih „superpovoljnih“ aranžmana koji su naravno čista pljačka. Neću Vas zamarati s vizama, letom itd.

Prvu večer izgubio sam mobitel u taksiju, zato što sam pijan pokušavao vozaču pokazati fotku s imenom ulice gdje smo se smjestili, pošto je to nemoguće izgovoriti. Kad sam nakon 5 minuta skužio da ga nema, bez plana sam zaustavljao sve taksiste i pitao ih nešto na engleskom, koji ne govore skoro uopće. Frend mi je sugerirao u polusprdnji da se vozač zove Hong! Kao i valjda njih 100 000 još…
U Ho Ši Min City tijekom jedne od prvih večeri vidimo neki nered. Pomislim „šta je sad to?“ Vidim neki Amerikanci spaljuju lovu na sred ceste i agresivno zaustavljaju svakog motorista. Ispalo je da im je netko od tih lokalnih varalica podvalio lažne vijetnamske dongove. Svakih 10 metara je neki prosjak, „salon za masažu“ čitaj kurveraj, te jedan od spomenutih motorista koji ti nudi sve moguće oblike droge.
Ako ste mislili da je samo najveći grad Ho Ši Min City opasan, znajte da je i ostatak zemlje takav. U fancy odmaralištu Nha Trang vidjeli smo svojim očima kako u istoj večeri dvije turistkinje ostaju bez torbice. Modus operandi je sljedeći, na širokoj šetnici voze se lokalci na skuteru, dolaze brzo s leđa. Jedan vozi, a drugi strgne torbicu. Policije u pravom obliku nema, postoje neki čudni ljudi u uniformama, ali čak i oni pozivaju turiste u lokalne barove?
Kada smo došli pojesti nešto, gurnuli su nam jelovnik na ruskom. Sad mi gledamo zašto ruski, kad ispadne da se u tom dijelu Vijetnama odmaraju samo Rusi, a nas dvojica njima izgledamo kao Rusi (što smatram uvredom). Klubovi u tom gradu zovu se „Zima“ i „Moskva“, a kad uđete u klub Zima, sve vam je jasno, 16 stupnjeva i savršeno mjesto za uloviti prehladu.
Kad smo se vratili u glavni grad Ho Ši Min City, taman je bilo polufinale Barcelona-Bayern koje smo gledali u nekom bircu. Na putu do „hotela“ (ako se tako može nazvati soba gdje smo spavali za 5 dolara po glavi) presrela nas je banda laydboyeva. Nagovaraju, dosađuju, a kad te prime za ruku skužiš da je to muški stisak… vrebaju naivce, ali dobro staro balkansko izderavanje „mrš u 3…“ imalo je učinak.

Ivan Petričević