Ja u Perastu, Perast u meni

Prvi put sam ugledala Perast dok sam putovala za Herceg Novi kružeći oko Bokokotorskog zalijeva.

Ja u Perastu, Perast u meni

Crveni krovovi harmonično naslagani jedni preko drugih s ponekom kulom koja proviruje između njih i u daljini iz mastilo plavog mora izranjaju maslinasti čempresi i pastelno plava crkva. Odmah me je privukla tajanstvenost ovog gradića i njegova dva otoka i ispunila dušu nekim čudno blaženim mirom. Zanesena tim pogledom, željela sam da se zaustavim i svratim do ovog gradića da ga istražim, međutim nažalost nisam imala priliku za to, ni tad, ni godinama poslije.

Tek nedavno sam upoznala Perast, ali na tako intenzivan i detaljan način, kao da je sam život želio da mi nadoknadi sve to vrijeme čekanja i časti me prekomjernom dozom Perasta. Ako je uopće moguća prekomjernost kad je ovo mesto u pitanju.

Ja u Perastu, Perast u meni

Iako jako mali, Perast nije grad koji može da vam dosadi, da vas umori ili zasiti. Čini mi se da ga nikada neću dovoljno istražiti, jer je on kao neki tajanstveni labirint koji se nikada ne završava, jer se u njemu stalno otvaraju novi putići koji ne vode nigdje, zato što vode svuda. I sada bih voljela da mogu da se teleportiram u Perast zato što znam da bi za mene bio novi i drugačiji.

Znam da bi sada imao neke potpuno nepoznate boje. Znam da isti ovaj zrak sunca koji sada pada na mene, tamo pada pod drugačijim uglom i pravi sjenke i prelive u vodi kakve ranije nisam vidjela. Znam da njegovo drveće raste i ponosno razmahuje svoje granje prema moru praveći ram kroz koji se može proviriti ka Gospi od Škrpjela. Znam da će se baš sada između otoka provući neki brod razmahujući svoja prostrana bijela jedra i da će u mojoj glavi baš tada Arsen Dedić krenuti da pjeva “I ne znajući da smo na izgubljenom brodu, mi govorili smo kopno a gledali smo vodu”. Znam da bi onda mogla tuda da se prošulja neka maca i da nestane u nekom od onih simpatičnih toplih dvorišta s kaktusima i narančama u koje bih voljela da se ušunjam.

Bezbroj slika se krije u Perastu i čeka da bude otkriveno. Taj broj je srazmjeran riziku da budete uhapšeni kao provalnik u tuđa dvorišta, jer vam nitko neće povjerovati da ste vi samo jurili mačku s fotoaparatom. A mačka će ionako već pobjeći u neko drugo dvorište, pa ćete ostati i bez slike i bez alibija. A i bez naranče. Dobra vijest je da Perast ima samo oko 350 stanovnika, tako da je vrlo vjerojatno da nećete zateći nikoga kog kuće. Ipak pazite kad preskačete tuđe ogradice.
Perast u principu ima samo jednu ulicu. Ona se pruža uz more, a od nje se u visinu prema brdu Sveti Ilija penju bijele kućice nestašno razbacane bez neke vidljive i smislene geometrijske forme. Među njima prevladavaju svjetliji tonovi s patinom vremena po ćoškovima zidina. Ove nespretno raspoređene kamene kućice šarmantne su i zbog svojih žaluzina tipičnih za mediteransku arhitekturu. Moj omiljeni deo prilikom istraživanja svakog grada jeste da naslutim život koji se odvija iza njegovih prozora, pogotovo ako ih krase žaluzine. To onda dobiva više estetski karakter. Međutim u Perastu prozori su uglavnom zatvoreni. Ne može se često vidjeti neka stara baka koja ih otvara da zalije svoje muškatle ili da stavi novu zavjesu koju je tek isplela. To je tužnija strana Perasta, ali dobro je dokle god su tu mačke, naranče i kaktusi.

 

Grad sa samo jednom ulicom ima 18 crkava i 19 palača.


Prostore između kuća dopunjavaju vrhovi crkava i palača koji se naizmjenično penju u nebo u svojim skromnim visinama. Sve su pretežno u baroknom stilu i izgrađene su tokom 17. i 18. vijeka. Najveća crkva čiji se zvonik ponosno uzdiže do 55 m i predstavlja prepoznatljivi simbol Perasta svakako je crkva Sv.Nikole, a od palača najimpozantnija je palača Bujović u kojoj se danas nalazi i muzej grada. Muzej obiluje svjedočanstvima iz burne peraške historije, s kojom ćemo se u nastavku upoznati.

Otoci Gospa od Škrpjela i Sveti Juraj
Nakon razgledanja arhitektonskih i historijskih znamenitosti, možete se odmoriti u nekom od restorana na samoj obali uz pogled na more, koji su mahom ukrašeni ribarskim mrežama, školjkama i drugim morskim simbolima. Nakon toga možete se čamcem uputiti do otoka Gospa od Škrpjela i Sveti Juraj, gdje se ponovo pred vama otkriva jedna nova dimenzija.
Umjetni otok Gospa od Škrpjela nastao je nabacivanjem kamenja i potapanjem brodova na podvodnu stijenu. Peraštani su izabrali ovo mesto da na njemu naprave crkvu zato sto su tu mornari ugledali ikonu s likom Bogorodice 22.7. 1452. Svake godine na ovaj datum se održava spomen i plovi se do otoka na barkama gdje se baca novo kamenje kako iz ritualnih tako i iz praktičnih razloga, da bi se nadoknadilo kamenje koje odnosi more. Crkva je podignuta 1630., a oslikao ju je čuveni peraški barokni slikar Tripo Kokolja. Osim njegovih fresaka, crkvu krasi 2000 srebrnih pločica koje su darovali pomorci kao znak zahvalnosti sto ih je bog čuvao na njihovim plovidbama. Ipak, nisu svi pomorci sigurno stigli kući, kao na primer vjerenik Jacinte Kunić kojeg je ona cijelog života čekala. Simbol te ljubavi sačuvan je u Jacintinom goblenu iz 1828.godine, u koji je uvezla svoju vlastitu kosu. Može se vidjeti kako je kosa u goblenu postepeno postajala sve svjetlija dok skroz nije posjedila.


Drugi otok nedaleko od Gospe zove se Sveti Juraj ili Sveti Đorđe. Na ovom otoku se također nalazi crkva. Prvobitno se tu nalazilo gradsko groblje koje je 1866. premješteno u sjeverni deo grada, kao i crkva iz 12.vijeka srušena prilikom potresa iz 1667. Danas se tu nalazi nova crkva podignuta na mjestu stare. Ovaj otok je tijekom historije imao vojnu obrambenu funkciju, jer se nalazi u samom srcu Boke i blizu najužeg dijela zalijeva-Veriga, tako da je štitilo Perast i Risan od napada s mora.

Osnivanje Perasta

 U starom vijeku su na prostorima Boke živjeli Iliri.

Pleme Risoniti je osnovalo grad Risan koji je doživio procvat u vrijeme vladavine kraljice Teute, po kojoj je možda i Tivat dobio ime. Radi očuvanja i zaštite svog grada Teuta je poslala pleme Piresta da naseli grad nedaleko od Risna, a prema otoku Sv.Đorđe da bi tako sačuvala ulaz u zaljev. Taj novoosnovani grad je dobio ime po svom plemenu – Perast. U kasnijim vjekovima su ovaj otok i Mlečani, Francuzi i Austrijanci također koristili kao vojnu tvrđavu izgrađujući obrambene zidove. Perast također posjeduje i jednu tvrđavu u samom Perastu malo iznad grada- Križ, koju su podigli Mlečani 1570. godine.

Perast je uvjek dobar izbor za traženje inspiracije

Dok šetate Perastom ne možete, a da ne osjetite sve ove historijske legende kako vas nemo prate i gledaju kroz gene grada. Vjetrovi vremena huče između kula, a događaji koje ovaj grad prate utkani su u svaku ciglu. Zato se u Perastu mogu uzvišeno osjećati samo melankoličar i romantičari. Zato je Perast uvjek dobar izbor za traženje inspiracije- bilo za pisane, bilo za vizualne umetnosti. Zato se u Perast uvjek vraćam, jer se njegova priča i dalje odmotava. U beskraj. Pa čak i kad nisam u njemu, volim da se nađem na nekoj udaljenoj tački s koje mogu da ga promatram- kod svjetionika u Verigama ili u Stolivu. I onda maštam o Perastu i o tome što se u njemu zbiva. A ako ne mogu ni to, ako sam na još udaljenijim tačkama globusa, onda razgledam u glavi svoje mentalne fotografije Perasta ili slažem svoje materijalne fotografije, ponovo proživljavajući i oživljavajući tu vječitu nostalgiju za mjestima za koje osjećamo da smo ih posjetili i u nekim drugim životima. Možda sam nekada bila predak od jednog od 350 stanovnika ovog grada, možda sam bila deo plemena Piresta, možda sam bila i sama Teuta. Možda sam ja i ona mačka što mi je pokazala dvorište s narančama, a možda sam i sama naranča.

Rilke je jednom rekao “da sam drvo ostao bih tamo”. Možda sam ja i dalje tamo.

Ja u Perastu, Perast u meni

Posjetite Mirjanin blog ww.miracle-travel.life/