Mumbai by Marlon Živković

Ovdje sam već 7 dana, pa da neš i napišem. Mumbai (Englezi su ga zvali Bombay) je grad u koji sam sletio i boravio prvih 5 dana, nalazi se na poluotoku veličine Istre, samo što ima 50x više stanovnika od Istre. Dakle oko 15 milijuna.
Stalne gužve
Ljudi ko mrava svugdje. Iz 1 dijela grada u drugi treba uzet vlak i put traje 2 sata. Postoje vagoni samo za žene, samo za invalide i one koji imaju rak, samo ne znam kako to dokažu. Mi muškarci (kažimo oni zdravi), imamo svoje vagone i uvijek su prekrcati. Ima muslimana, hindua, sikha. Crni, čokoladni, mulati, bjelkasti, smeđkasti, svakakvih boja kože. Ja sam najbijeliji i zato upadljiv. Svaki put kad se okrenem, bar tri para očiju zuri u mene. Neki se odvaže ipitat me odakle sam ili da se slikaju sa mnom. Svi su mali, pa ja izgledam div. Vidio sam samo 3 tipa viša od mene.
Svi pričaju mix hindu i english među njima samima, ali taj njihov pidgeon-english je katastrofalan. Niš se ne kuži. Ja samo kažem yes il se nasmijem.
Cure nisu lijepe, djeluju mi gadljivo. Nema puno debelih, pretežno su sve mršave, duge, crne kose i čokoladne boje kože, ali to nije ona lijepa put kao kod latina. Debele su samo starije žene, one u braku. I gotovo da nema cura/ženamodero obučenih. Sve zrele žene nose prekrasne šarene saree, druge imaju lijepe lepršave i do koljena duge košulje, te tajice, treće su potpuno pokrivene crnom burkhom i samo imaju prorez za oči, izgledaju kao pokretni bunker.
Vruče i vlažno
Sparno je, ali i pada kiša jer monsuni još nisu završili. Po ulicama je kaos kakvog nikad nigdje nisam vidio. Moguosjetiti smog u zraku. Na tisuće vozila, najviše tuk-tuka oliti rickshawa. Svi stalno, ali stalno trube. Nema tu zebre, zelenog il crvenog na semaforu. Ako želiš prijeći cestu, moraš ući u taj kaos i nadati se da te ne udare. Danas me tip s jeepom udario lagano u kuk dok sam prelazio ulicu, al se nije ni ispričao, a ja mu ljutito pokazao da pripazi gdje gleda. No, nitko ovdje ne živčani, nema road rage. I ni jednom nisam vidio da su se vozila kvrcnula, a kamoli sudarila.
Počeli su i dani neke vrste hinduističkih obreda, pa kola kao karnevalska s muzičarima prolaze gradom, svi lupaju glasno u bubnjeve, sviraju, zvižde i buka je takva da dok si u stanu, ne možeš s ukućanima dobro se čuti zbog te dreke vani na cesti i tako cijelu noć.
Krave još nisam vidio po gradu da šetaju, niti nadrizubare koji vade zube ljudima na cesti, ali jesam vidio brice po cesti, štakore koji izlaze iz restorana, kanalizacijske vode koje teku ulicama, a do toga stoje štandovi di ljudi prodaju voće i povrće svježe za jelo. Da, ima stalno curica koje prose i pokazuju mi rukama da bi nešto pojele, ali to su samo trikovi da su gladne.
Ali i ja sam gladan, stalno. Hrana je katastrofalna. Gora od one u Meksiku. Ljuto je sve. Kad im i kažem da ne mogu jesti spicy, oni kažu “u redu” i onda ipak bude ekstra ljuto. Prvi dan su mi suze išle od ljutine, pa sam odlučio malo jesti. Nekad i samo kruh. Našao sam pizze koje nisu ljute i jednom libanonske tortille, te kupio čokoladne cornflakes. Srećom, mlijeko nije ljuto, niti jaja. Te tri stvari ću nastojati jesti. Budući sam se u Hrv udebljo ko prasac, cilj mi jesmršavit 15 kg u ovih godinu dana što budem putovao po Aziji, ali mislim da ću 10 kg smršat već u tih prvih 2.5 mjeseca u Indiji. Ali izlazit ću i ulazit u zemlju jer imam multi-entry vizu. Bit ću u Nepalu i Bangladeshu u 10.mj, te možda u Sri Lanki, pa se nadam boljoj hrani tamo.
Još nemam diareu oliti proljev. Prva dva dana sam čuo svoj trbuh kako se nešto buni i kruli, govori mi nešto, valjda se počeo buniti čime ga to punim. Čak ni ne idem na wc svakodnevno. Zapravo jednom sam zamalo usr’o se dok sam završavao put vlakom. Izašao ko katapult i trčao tražit wc, ušao i bila gužva, a jedina otvorena vrata wca su bila gdje je bila uprljana školjka i pod poplavljen, al bila je takva panika da nisam mario. Kakvo olakšanje nakon toga!
Nisam uzeo zdr.osiguranje za ovo putovanje, ali jesam se razbolio odmah. Imao upalu grla i glavobolju, išao k doktoru u najprljavijoj bolnici koji sam ikad vidio, zapravo mali prostorčić i klupa i neki separe gdje valjda radi med.sestra sa svojom apotekom. Doktor mi pogledao grlo, rekao da je upala, dao mi antibiotik za tri dana i onda po tri kupića triju raznobojni tableta raznih dimenzija i rekao to popit taj dan za doručak, ručak i večeru. Prvo su te tablete dirale crne ruke valjda hindu medicinske sestre koju nisam vidio iza stakla prekrivenog novinama, nego samo njene ruke kroz onaj polukružni otvor na staklu, onda ih je uzeo doktor, a onda i tip koji je bio sa mnom i tek onda mi ih stavili u neku papirnatu vrećicu. Ja to ipak popio i stvarno, već navečer mi je bilo bolje, a sad bi već i operu mogao pjevati.
Nakon Mumbaia, išao sam u brda do neke utvrde, bio sam samcat da me bilo strah da će me neki tigar napast ili kobra (Ko bre? Da bre!). Pa sam išao posjetit fortove i hindu hramove, te figure i kamene blokove isklesane stoljećima unazad u stijenama, posao od više stotinu godina. Nešto nevjerojatno, slike budu uskoro. Na tim mjestima sam se već osjećao bolje, jer sam u prirodi, ali nisu mi dali mira ti moji novi fanovi za koje ni nisam znao da imam i stalno htjeli slikati se sa mnom.
U Mumbaiju me ugostio predobri csfer, mladi zubar imena Bibhaker. U svemu mi pomaže, čak mi je i tri karte (bus, vlak, avion) kupio njegovom karticom. Njegovi susjedi nam donose hranu u stan da ne moramo kupovati, a njegov šef me stalno zove u kliniku gdje rade da skupa ručamo.
U drugom gradu, Aurangabadu, ugostio me novi csfer, a treći csfer me motorom vodi posvuda u tom istom gradu. Sinoć sam morao ići u njegov skromni dom i pomoći im u hindu obredu dobrodošlice njihovoj božici Lakshmi budući da je započeo neki holy week za njih, a kad im k tome dođe i stranac u posjet kući, to se smatra velikom srećom.
Malo njih zna za Hrvašku, pa me neki tip danas pitao da li smo mi blizu Poljske i Bugarske. Hajde ja rekao jesmo, al onda izvali glupost i kaže, znači malo ste ispod Uzbekistana?
Marlon Živković