Vijetnam – iskustva života

Vijetnam

Zamislite onaj trenutak kada ste negdje u nebeskim visinama, letite padobranom, ispod vas su šume i zelenilo, niste sigurni gdje ćete sletjeti, ali i dalje letite. Jeste zamislili? E sada još nadodajte koju žličicu straha, šalicu nepoznatog i veliku kutiju pitanja bez odgovora. Put u nepoznato i adrenalin pod nogama. Svjesni ste da radite nešto sasvim novo i drugačije, ali avanturistički duh vam ne dozvoljava da promijenite mišljenje. Kakav je osjećaj? Da li ste sretni? Uzbuđeni? Preplašeni?

Ta osoba sam bila ja, prije nešto više od godinu dana, kada sam rusku adresu odlučila zamijeniti vijetnamskom. Ja sam ta koja je imala imaginarni padobran i koja se odlučila na nepoznato i šumama skriveno, na jugoistoku Azije, ondje gdje je milijun pitanja čekalo. Kada se sjetim života u Vijetnamu, još uvijek se iznenadim svojim odlukama, danima provedenima tamo i svime onim što je Vijetnam učinilo zauvijek drugačijim od drugih. Ali ne žalim niti sekunde.

 

Prije par dana sam dobila upit da napišem ponešto o svom životu tamo, nešto pomalo drugačije od turističkih putopisa. I upravo iz tog razloga, ovaj put želim ispričati priču na svoj način, bez turističkih atrakcija, iz mog kuta gledanja.

Kažu da ti se cijeli svijet preokrene onda kada promijeniš kut gledanja. Kada tvoja perspektiva postane ptičja, spremna da i tebe samu iznenadi vlastitim zaključcima. To je za mene bio Vijetnam i desetomjesečni život u Ho Chi Minhu. Pri dolasku, Vijetnam je za mene bio poput matematičke nepoznanice koju je bilo jako teško riješiti.

Vijetnam

Sve ono novo, nepoznato, drugačije, kompliciranije ili pak jednostavnije sam doživljavala svakodnevno u Ho Chi Minhu ili Saigonu. Njega su činili ljudi, više od 12 milijuna njih, navikli na svoja pravila i načine ponašanja. Vijetnamci su inače narod koji je puno propatio tokom rata sa Amerikancima koji se događao 60ih i 70ih godina. Upravo radi svega proživljenog, Vijetnamci su za mene bili poput ptice Feniksa, spremni da ponovo ožive iz vlastitog pepela. Rat je na njih ostavio puno utjecaja, kao i strogi komunistički režim koji se još uvijek osjeti u političkim vodama, iako se nastoji sakriti.

Vijetnam

Kao bijelkinja u Vijetnamu, uvijek sam se osjećala strancem, čak i tokom šetnje ulicama grada, praćena znatiželjnim pogledima lokalnih ljudi koji su se (vjerojatno) čudili zašto sam toliko visoka (za njih visoka), zašto (vjerojatno) nosim drugačiji broj odjeće i obuće od njih i zašto pobogu, iako preplanula od sunčanja, za njih i dalje ostajem bijelkinja sa svim povlasticama.

Da, ukoliko niste znali, Vijetnamci (pogotovo mlađa populacija) sebe ponekad smatraju manje vrijednima, samo zato što imaju drugačiju boju kože. Upravo zbog toga, ne čudite se ukoliko ih vidite prekrivene po cijelom tijelu, iako je vani skoro 4o stupnjeva  i sunce prži. Oni ne žele potamniti, jer smatraju da bi to značilo da su siromašniji i lošiji od drugih, te preplanulu put povezuju sa nižom klasom, koja radi u polju po cijeli dan. Ovi ljudi vam sigurno neće znati reći ne, uvijek sve rado prihvaćaju, uvijek djeluju pristojni i nenaviknuti na direktan pristup.

Vijetnam

Većina stanovništva u Saigonu su mladi ljudi ispod 30 godina. Oni stariji još uvijek se sjećaju vremena kada je Vijetnam bio pod francuskom vlašću, a nerijetko sam mogla čuti kako pričaju francuski sa turistima. Za Vijetnamce je obitelj najvažnija i uvijek na prvom mjestu, što ponekad zna začuditi kada bih vidjela četveročlanu obitelj na jednom skuteru, kako se voze i snalaze u ludom prometu. Tada nekako s pravom pomisliš da ne misle o sigurnosti članova obitelji, ili da se zapravo ničega ne boje. Od malena su naučeni kako se snaći u vožnji, za njih je luda vožnja (nerijetko bez nekih većih pravila) nešto sasvim najnormalnije na svijetu. Sa druge strane, za turiste je i samo prelaženje ceste bilo avantura. I nakon deset mjeseci, nisam se uspjela riješiti straha koji bi me obuzeo svaki put kada bih prelazila cestu.

vijetnam

Obrazovanje u Vijetnamu je jedna od slabijih karika, nažalost. Kao profesorica engleskog jezika, iz prve ruke sam svjedočila kako izgleda normalni dan u javnoj školi, gdje se razred sastoji od najmanje 40-50 učenika. Učitelji su često umorni ili nemotivirani da rade svoj posao kako treba, zbog plaća koje su niže od plaća stranih profesora. Ta činjenica me uvijek nekako rastuživala, jer sa pravom mogu reći da su Vijetnamci jedni od najboljih učenika koje sam ikada imala. Većina njih je jako ljubazna i počašćena kada stranac dođe u njihovu zemlju, a potajno sanjaju o odlasku u Ameriku ili Australiju u potrazi za boljim životom.

Vijetnam

Oni koji ostaju, često su opterećeni krivim stereotipima koji su im nametnuti. Tehnologija igra jako bitnu ulogu, pa je često puno bitnije imati najnoviji IPhone nego pristojan krov nad glavom. Siromaštvo je još uvijek vidljivo na ulicama, pogotovo u nekim predjelima grada, gdje su ulice zapuštene i hrana se prodaje u nehigijenskim uvjetima. Jaz između bogatih i siromašnih je jako prisutan, jedni su naviknuti na velike nebodere i bazene u vrtovima, a drugima je dovoljno imati dvije sobice koje mogu dijeliti sa cijelom obitelji.

I u dobru i u zlu, često ih se može vidjeti kako svi skupa objeduju na ulici, sjedeći na malenim, plastičnim stolicama, neometani bukom i mirisima koji dopiru iza ugla. Imaju jako malo parkova u samom gradu, a one koje imaju, čuvaju kao blago. Tu obično provode svoje nedjelje, a lijepo ih je vidjeti obučene u tradicionalne nošnje. Rijeka koja protiče kroz grad je jako prljava i iz nje dopiru mirisi, ali još uvijek se može vidjeti kako lokalci love ribu. Voće je jako egzotično i lijepo za jesti i vidjeti, ali se često znalo dogoditi da higijenski uvjeti nisu izgledali najbolji.

Vijetnam

Za nas strance, život je bio relativno jeftin i mogli smo uživati u onome što je grad pružao. Vijetnamska kava je za mene jedna od najboljih kava koje sam ikada probala, a i voćni smoothiji su često znali razvedriti dane presvučene smogom i kaosom, a bilo ih je, vjerujte mi, mnogo. Zapanjujuće je koliko su Vijetnamci naviknuti na smog i zagađenost zraka, koja je često znala prijeći granice normale. Svakodnevno smo nosili maske na licu, a često su mi nedostajali plavi oblaci i vedro nebo na obzoru.

Usprkos svemu tomu, biti turist u Vijetnamu, i biti stanovnik i dio lokalnog života, nisu ni nalik jedno drugome. Da biste živjeli u Vijetnamu, morate doći otvorenog uma i širokog srca, spremni prihvatiti drugačija pravila i novi oblik života. Sve ono što vam se na prvu činilo normalno, u Vijetnamu će dobiti drugačije značenje, i tako u krug. Iako zamršeni, navučeni na svoje tradicije, Vijetnamci su u mom pamćenju ostali ljudi koji svaki dan žive sa osmijehom na licu, nepokvareni zapadnjačkim mišljenjima, komplicirani, a opet tako jednostavni…

Posjetite naš YouTube kanal.

Travel Advisor

TOP 10 atrakcija u Bangkoku

Gdje putovati u Indoneziji

Jugoistočna Azija – par savjeta za preživljavanje